23.08.19

Tahir Žustra: Važno je da jedni drugima više vjerujemo

Da uspjeh ne dolazi preko noći nego je za isti potrebno uložiti mnogo truda potvrđuje i primjer Tahira Žustre, studenta postdiplomskog studija Odsjeka za žurnalistiku Univerziteta u Tuzli i novinara Nove BH. Iako ima tek 24 godine Tahir ima i bogato iskustvo kako u struci tako i u mnogim drugim društvenim poljima.  Još u školi je pokazivao interes za novinarstvom, te je kao volonter željan znanja u lokalnim medijima brusio zanat.  Kao gimnazijalac volontirao je u programu gradske radio-televizije, po upisu fakulteta počinje raditi kao voditelj i novinar u programu RTV Slon Tuzla, a paralelno s tim i kao tuzlanski dopisnik BH radija 1. Osim u medijima, aktivno je bio uključen i u rad brojnih omladinskih organizacija. Prvenstveno Organizacije za djecu i mlade „Osmijeh za Osmijeh“, potom regionalne mreže „Mladi ujedinjeni u miru“, dok 2016. godine dobija priliku raditi i kao saradnik za odnose s javnostima Fondacije tuzlanske zajednice.

Kako si sve ovo stizao?

Da budem iskren – nekada vrlo lako, a nekada jako teško jer sam sve ove obaveze izvršavao paralelno sa onim školskim, a potom i fakultetskim. Međutim, sa ove tačke gledišta, to je zasigurno najljepši period mog odrastanja i sazrijevanja jer je svako od ovih iskustava donijelo dosta dobrih stvari u moj život i upotpunilo me prvo kao čovjeka (mladog čovjeka), a sada već i kao profesionalca. Sada u životu imam neke druge obaveze koje, usudio bih se kazati, prilično lako izvršavam i to zahvaljujući prije svega iskustvu iz nevladinog sektora.

Koliko ti je društveni angažman pomagao ili odmogao u izvršenju studentskih obaveza, a koliko ti sada pomaže ili odmaže u izvršenju poslovnih?

Aktivizam, volonterske, a potom i radne obaveze i sve ono što spada pod „društveni angažman“ nikada mi nisu odmagali. Još tokom srednjoškolskih dana, a kasnije i fakultetskog obrazovanja malo po malo uviđao sam prednosti toga što volontiram, što se neformalno edukujem, učestvujem na seminarima, kampovima i razmjenama. Najprije to se ogledalo u mom formiranju stavova, slobodi iznošenja mišljenja, argumentovanog učešća u diskusijama sa kolegama i/ili profesorima, te povrh svega u čestim malim „borbama“ za bolji položaj mojih prijatelja, kolega i mene u određenim situacijama. Društveni angažman, za koji uvijek vežem i volontiranje možda nema one finansijske pokazatelje da napredujete u nečemu, ali itekako ima brojne druge benefite poput vještina za koje nekada niste ni svjesni da ih posjedujete. A vjerujte, nisu se pojavile same od sebe. Neko ih je morao u vama prepoznati, te stvoriti prostor da ih usavršite.

Tvoje prvo volontersko iskustvo vezano je za Fondaciju tuzlanske zajednice, a onda si se aktivno uključio u rad Organizacije za djecu i mlade ˝Osmijeh za Osmijeh˝...

Fondacija tuzlanske zajednice i program „Lideri u akciji“ slobodno mogu kazati bili su startna pozicija za sve ovo što sam danas. Još od petog razreda osnovne škole, kada su se pojavili „Lideri“ – kako smo ih oduvijek zvali, počeo sam gajiti ljubav prema aktivizmu, volonterizmu i nevladinom sektoru. Upravo za lidere me veže dosta stvari koje sam prvi put uradio – prva sekcija, prvi seminari, prva prilika da govorim pred desetinama nepoznatih i uglavnom starijih ljudi (kako je to bilo strašno), prvo kampovanje u hercegovačkoj prirodi daleko od kuće i Tuzle, prva putovanja u inostranstvo, prva prava prijateljstva. Ti „Lideri“ već oko deset godina su ustvari nevjerovatna Organizacija za djecu i mlade „Osmijeh za Osmijeh“ kroz koju sam imao priliku i biti vođen, ali i voditi; dobijati, ali i davati prilike; i slušati ali i govoriti.  Tu sam još kao srednjoškolac, kada sam sa sigurnošću znao da jednog dana želim postati novinar, dobio priliku i ozbiljnije sarađivati sa medijima. S mnogo prostora za greške, padove, promašaje, ali i prijedloge, ideje i inicijative čitavih šest godina obavljao sam poslove vezane za promociju ove organizacije. Najdraže od svega mi je to što su i moji roditelji, ali i cijela porodica Fondaciju tuzlanske zajednice i “Osmijeh za Osmijeh” još od samog početka prepoznali kao itekako bitne faktore u mom rastu i sazrijevanju. Prilike FTZ-a i OzO-a s jedne, te povjerenje roditelja s druge strane rezultirali su tim da sam danas jako zahvalan čovjek, prije bilo čega drugog.

Tvoj društveni angažman i tvoj poziv su se često preklapali. Kao novinar imao si priliku izvještavati o različitim društvenim problemima, a mladi su često bili u centru tvog interesovanja.

Sretan sam što sam imao priliku volontirati u organizacijama koje, ne samo da rade sjajne stvari u zajednici, nego individualnim pristupom svakom volonteru stvaraju prilike za lični uspjeh. “Osmijeh za Osmijeh” mi je prvi dao priliku da svoje afinitete spojim sa željom za društvenim angažmanom. Tu sam još u trećem razredu gimnazije počeo volontirati kao PR organizacije, da bi, nešto kasnije dobio priliku raditi kao saradnik za odnose s javnostima FTZ-a. I jedna i druga organizacija ispunjene su mladim ljudima pa je to bila više uživancija nego rad. Kreativne ideje, zanimljive i inovativne akcije i kampanje u prvi plan stavljale su mlade ljude jer su ih uglavnom mladi i organizovali. A svaki PR zna da se takve stvari najlakše promovišu jer obiluju mladošću, entuzijazmom, veseljem i uvijek dobrom zabavom.

U 2016. godini kao PR saradnik Fondacije tuzlanske zajednice imao si priliku raditi i na kampanji ˝Budi junak-junakinja svoje zajednice˝:

Među brojnim inovativnim, kreativnim, te, našem društvu, itekako potrebnim kampanjama koje potpisuju uposlenici Fondacije tuzlanske zajednice, “Budi junak/inja svoje zajednice” – kampanja je na koju zaista ne možete ostati imuni. To potvrđuju i brojni privrednici, biznismeni, ali i drugi ugledni članovi naših zajednica koji godinama već daju svoj doprinos što kroz finansijsku podršku idejama mladih ljudi, što kroz mentorstva, savjete i onaj “vjetar u leđa” koji nam je često i najpotrebniji.

Dobiti posao za vrijeme studija ili odmah poslije je nešto normalno u svijetu. Međutim u BiH je to još uvijek problem broj 1. Danas, mnogi mladi ljudi nakon završetka škole ili studija imaju problema sa pronalaskom posla-ti si uporedo i radio i studirao. Koji je tvoj recept?

U 24 godine života, već imam devet godina iskustva u svojoj struci, više od godinu radnog staža i mogu se pohvaliti činjenicom da sam  na Birou bio tek manje od 24 sata. Iako ovo, nažalost, zvuči nerealno u našoj zemlji – ipak, moguće je. I to sve zahvaljujući svemu ovome ranije nabrojanom. Višegodišnje volontersko iskustvo, rad u zajednici, brojne neprospavane noći, rezultirali su tim da svoj prvi honorar dobijem već na prvoj godini fakulteta. Zaradio sam ga vodeći muzičku emisiju, a potom i ulični kviz u programu RTV Slon. Tu sam, u nešto manje od pet godina, prošao skoro sve segmente proizvodnje programa, radio i na radiju i na televiziji, te, između ostalog dobio i Ugovor o radu. Iako je bilo situacija u kojima sam i ja želio napustiti BiH, sada o tome uopšte ne razmišljam. Recept je, možda je to sada lako reći, ali vrlo jednostavan. Trud, rad, samoinicijativnost, preduzetnost su ono što se još uvijek cijeni u našem društvu. To često kažem svojim prijateljima jer zaista u to vjerujem. Šta god da radiš – radi najbolje što znaš ili nikako, jer budi siguran da tvoj rad negdje tamo neko prati. Meni se to pokazalo tačnim jer sam poslije svega ovoga danas zaposlen kao reporter na Novoj BH - televiziji s nacionalnom frekvencijom, koja je regionalno poznata kao utjecajna, a nezavisna televizija

Poziv novinara traži objektivno, nepristrasno i pravovremeno izvještavanje dok je poziv PR-a usmjeren za uspostavljanja željene komunikacije između zastupanog subjekta i ciljane javnosti. U kojem području rada se više vidiš u budućnosti?

Za ovih devet godina imao sam priliku proći kroz proces proizvodnje i radijskog i televizijskog programa, pisati za različite portale, te između ostalog raditi i kao PR. Svako od tih iskustava pomoglo mi je da iskristališem svoje afinitete i vidim čime bih se to mogao baviti u životu. Definitivno da mi je oduvijek prijao rad na televiziji, tako da trenutno ni o čemu drugom ne razmišljam. PR – nikada ne reci nikada, ali trenutno ipak ne.

Mnogo toga je iza tebe, a ti kažeš da si tek na početku. Slijede obaveze na postdiplomskom studiju i angažman u redakciji Dnevnika Nove BH. Možeš li nam više reči o novom angažamanu?

Već od marta zaposlenik sam Nove BH. Nova poslovna prilika sa sobom je donijela i selidbu u Sarajevo, potpunu promjenu okruženja, nove ljude i nove izazove. Iako sam se iz Tuzle preselio u Sarajevo, ipak veliki dio svog radnog vremena provodim u brojnim drugim krajevima naše zemlje. Od Bihaća preko Tuzle, pa sve do Viteza, Zenice, Srebrenice – krećem se sa svojim kolegama u potrazi za pričama vrijednim pažnje . Zato nam ljudi od prvog dana emitovanja vjeruju jer su, što kroz programske sadržaje, što kroz naš rad na terenu, mnogo puta imali priliku uvjeriti se da postojimo i radimo zbog njih. Zadovoljstvo je biti dijelom tima kojeg čine vrsni profesionalci, veliki znalci i stručnjaci s kojima svakodnevno razmjenjujem ideje i prijedloge, te itekako učim.

Za kraj, želiš li poslati neku poruku mladima?

Važno je da jedni drugima više vjerujemo, da jedni druge više podržavamo i da se međusobno motivišemo za različite podvige i izazove. Naše zajednice su pune izazova, prilika ali i prostora za učenje, usavršavanje, uspjehe i padove i sve ono što jednom, naročito mladom čovjeku, može pasti na pamet. Svako od nas, manje više, ima iste polazne osnove, ali razlikujemo se po tome jesmo li odlučni uspjeti ovdje ili negdje drugo. A za početak dobro je znati da i Fondacija tuzlanske zajednice, ali i “Osmijeh za Osmijeh” i dalje postoje, još uspješniji i kreativniji nego kada sam se ja s vama upoznao.